Blog
petak, ožujak 11, 2011
Jutro je počelo kao i svako drugo. preranim buđenjem, željom za ostankom u krevetu, hanijevim "ljube, ajde, moraš ustat". tjeranjem na šminkanje, iako je rano i spava mi se, brzinskim ispijanjem kave. 

ipak, nešto je bilo drugačije. jutro je bilo toplije od prošlih jutara, prvo jutro ove godine kada nije bilo prehladno za kratku kožnu jaknu, prvo jutro ove godine kada nisam obula čizme. i petak, da, i petak. sve u svemu, dan je bio obećavajući. da, bit će ovo jedan sasvim ok petak. da, ima posla, i da, moram se bavit glupostima danas, ali eto, rekli su da će biti toplo, a sutra, sutra hani i ja idemo na izletić, skoknut ćemo negdje i kao dvije zmije uživat u suncu, i čvrsto se nadati da je proljeće stiglo, samo mu treba još malo da se razmaše. 

jutro se nastavilo kao i svako do tada, ulazom u hladi ured, paljenjem kompjutera, ali, sunce je vani, i kava sa šogoricom dogovorena. ma da, sve je 5. neće me mučiti ni ta silna razmišljanja o poslu, ni neodlučnost, ni hladnoća u uredu mi ne može ništa, ni glupost s kojom ću se, znam, danas boriti, neću se zamarat ni s time da se mama možda prefosirava doma, ni da mi je sestra glupača koja nije zaslužila tako dobro dijete kakvo ima, neću slušat tužnu glazbu, ne, ni financije me neće brinuti, ma k vragu, danas neću pomisliti ni na jednu lošu stvar koja me muči. ok, izbacit ću to, napisat ću brzinski post da mi to sve ode iz glave, da izbacim to iz sebe, i pustit ću tog black swana da odspava danas, bit će lijep dan, čeka me lijep vikend, i čak neću pomisliti da sam može loše odlučila kad sam rekla da neću pričat. 

a onda je počelo. 

imala sam feeling. taj kljuckajući glas u glavi, nervozu, koju sam zamijenila jednom sasvim trivijalnom stvari, ali nije nestala ni kad sam tu trivijalnost izrekla. pomislila sam, možda je zbog tsunamija, taj al jazeera live izvješaj stvarno nije bio lijep, da, podsjetio me na crnu kroniku i na osjećaj koji sam imala kad je zrinka poginula, da je život kratak i tako jako krhak, i ne, nemoj sad filozofirat i govorit da nam se Zemlja osvećuje. idi van, na sunce, zovi šogoricu, reci joj da ćete se nać ranije. 

zmija u meni uživala je u suncu, i jedno vrlo kratko vrijeme, sve je bilo ok, krasan petak, i krasan vikend preda mnom. 

a onda je stigao poziv. i znala sam, onog trena kad sam vidjela tko zove, to ime na zaslonu mog samsunga, znala sam. nikad me ne zove u 2 popodne. zove me, ili ujutro, ili kasnije popodne. ne, nikad me ne zove u to vrijeme, osim ako joj nešto hitno treba, i osim, osim....

osim ako ima loše vijesti. 

umro je. nema ga više. godina i pol bitke s rakom, izgubljena. bio je muž moje najbolje prijateljice. muž moje vjenčane kume. otac djeteta kojem sam krsna kuma. i bio mi je prijatelj. 

borio se, jako se borio, do prije 2 mjeseca, bio je na nogama, nije se dao. 

nije se dao ni noćas, do zadnjeg trena je htio ustati, hodati na svojim nogama. nije mogao. ni ustati na svoje noge, ni zadnji put primiti svoju kćerkicu na ruke, nije mogao dotaknuti ženu. jedino što je mogao, mogao ju je pogledati zadnji put, i otići. 

čvrsto vjerujem da smrt nije kraj. vjerujem da nam duša ide dalje, i da nam je svakome određeno vrijeme na ovome svijetu, svrha koju imamo i kad ju ispunimo idemo dalje, iako za nama ostaju ljudi kojima nije jasna kako netko tako mlad može ispuniti svoju svrhu i otići. 

vjerujem da se sve događa s razlogom, iako često ne znamo taj razlog odmah. vjerujem da, kad nas ljudi koje volimo ostave, oni paze na nas, i, samo ako smo dovoljno otvoreni umom i srcem, možemo osjetiti da paze na nas. vjerujem da možemo izabrati svoje puteve, ali nas ti putevi dovedu na jednu destinaciju. i vjerujem da život ide dalje, čak i kad je najteže, ide dalje. 

ipak. to me ne spriječava da se ljutim. da kažem: nije fer. 

bože, ili koliko vas već ima gore, ili dolje, znam da si ljut, znam da smo zajebali. 

ali danas, ovoga petka, 11. 3. 2011., prvog pravog dana proljeća u ovom dijelu svijeta, kad sam prvi put ove godine obukla laganu jaknu, dan kad je sjalo sunce, kad je proljeće bilo u zraku, stvarno si pretjerao. 

i zato, bože, oprosti, ali neko vrijeme neću razgovarati s tobom. 

vega @ 22:06 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ne sjećam se da sam ikad bila baš jako neodlučna. bilo mi je lako donositi odluke. ne ove svakodnevne, što obući, što za ručak, kamo na kavu. one bitne.

no, negdje putem, počela sam previše razmišljati, previše analizirati. 

i sad se mučim. prebacujem za i protiv, gledam bigger picture, gledam smaller picture, radim scenarij za jedno, za drugo, za treće. tražim savjete bliskih ljudi. sve u svemu, polako dolazim do zaključka da zaista previše razmišljam. 

ništa nisam zaključila. 

možda bih jednostavno trebala prestat razmišljat. 

vega @ 08:10 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, veljača 18, 2011
sjećate se one zvjeradi u mojoj glavi, otprije 3, 4 godine? da, da, i ja se čudim što je toliko vremena već prošlo. uglavnom, moji mutikaše i smutljivci, kojima sam jedno vrijeme predviđala političku karijeru (oh, the irony), još se, ponekad, motaju tu negdje, ali čini se da ih je prepoznvanje umirilo, umanjilo i smirilo. borbe su se preselile na neka druga polja, tridesete, čini se, nose određeno poznavanje vlastite glave. 

ipak, nedavno sam gledala black swan. čudan film. disturbing, dark, and twisty. i nina ima svoje mutikaše i smutljivce u glavi, samo što je njena zvjerad svedena na jednu, puno, puno zajebaniju od mog mazohista. 

anyway, preporučam film, ali samo ako ste u fazi kad vam se gledaju filmovi na koje se treba skoncentrirat, i ako, poput nekih khm khm, poneka opsesivno razmišljate o sasvim nebitnim stvarima. 

i tako sam skoro dva dana provela u white swan/black swan razmišljanjima. nisam zaključila ništa pametno, zapravo, osim da se u svakom od nas kriju oba, pa je stvar kontrole, feelinga i pitajboga čega još, koji se više pokazuje. 

kaže mi muž neki dan da je moj black swan ponekad jači. znam, ljubavi, znam. iako, moj black swan nije baš tako dark i twisty. i nije baš tako loš. 

anyway, budući da čvrsto vjerujem da filmovi, knjige i glazba utječu na nas, i da se nikad ne treba prestati pitati, nikad prestati učiti, i nikad prestati pokušati proširiti svoj um i duh, trenutno se bavim takvim mozganjima. white swan, black swan. i postoji li u toj priči i po jedan grey swan, i blue swan. 

ili su, zapravo, svi ti labudovi u duginim bojama?

vega @ 11:42 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 23, 2011
Nisam bila trudna kad sam zaprošena. Nisam bila trudna ni kad sam se udala. To je, čini se, bila nevjerojatna informacija, barem sudeći po pitanjima, direktnim i onim suptilnim, koja su mi postavljana kad bih rekla da se udajem. 

Nisam bila trudna ni kad smo se vratili s honeymoona. I, nisam trudna ni 6 mjeseci nakon vjenčanja. 

Ipak, čini se da sam rijetka biljka koja misli da se zaista nikoga, osim mene i muža mi, ne tiče jesam li, nisam li, hoću li i kada biti trudna. 

Božićno novogodišnji pozivi uvijek su, nakon "Sretan Božić" nastavljani sa pitanjima "I, jel ima kaj novoga kod vas", i čak nisu bili postavljani meni ili haniju, postavljani su mojim roditeljima. Čak se župnik usudio pitati kad ću ja više biti trudna. (Velečasni, to se vas zaista ne tiče, odgovorila sam.) 

Uglavnom, čini se da je sasvim neprirodno, da ne kažem bogohulno, da žena, ni 6 mjeseci nakon što se uda, nije trudna. 

A ja se pitam, nije li zapravo strašno neodgovorno, donjeti jedno novo biće na svijet dok još umireš od straha od poroda, dok sumnjaš u sebe kao majku, i dok ti i muž ne zarađujete dovoljno da bi to dijete imalo sve što mu treba, dok kupaonicu dijelite s još 5 ljudi, i dok u prozor na spavaćoj sobi stavljate krpe kako se ne bi osjetio vjetar kad puše.  Jesam li zaista luda kad želim dograditi kupaonicu, i srediti kuću prije nego ostanem trudna. I jesam li luda što, prije nego što budem trudna, želim biti sto posto, tisuću posto, sigurna da sam spremna i voljna biti odgovorna za jedno malo biće koje će ovisiti o meni, što želim biti sto posto sigurna da ću to biće izvesti na pravi put i pružiti mu sve što zaslužuje, i još malo više. 

Da, znam. 30 je na vratu. Da, znam, vrijeme je. Ali k vragu, odjebite, ne tiče vas se. Samo dvoje ljudi na ovome svijetu odlučuju o mojoj trudnoći. A to dvoje ljudi, trenutno, smatra da još imaju vremena. 

vega @ 22:23 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, rujan 14, 2010
da, najgora je ta blank stranica. 

kad ti se danima i tjednima po glavi motaju riječi i rečenice, ali onda kad odlučiš nešto i napisati, ta blank page kao da briše svaku suvislu misao u glavi. no dobro, nije da sam baš često pisala suvisle rečenice :)

ili je možda ta blank page zapravo dobra stvar. jer, kad jednom krene, pitanje je je gdje će stati.

anyway, biti u braku je dobro. mislim, nije da je neka razlika nakon što ste 2,5 godine živjeli skupa, ali feeling je malo drugačiji. bolji. nekako ste bliže. više ste svoji. ima neka nevidljiva nit koja jače veže. iako, još uvijek se moram skoncentrirati na novi potpis, i još uvijek povremeno zaboravim dodati prezime koje sad i službeno nosim. ali to su slatke brige. 

ono što nije slatko, je određeni osjećaj frustriranosti koji već dva mjeseca nosim u sebi, i uporno se trudim ne izraziti ga. ne tiče se mog muža (ah, mog muža :)), tiče se mame, i one čudne, sebične, pokvarene, lažljive žene koju je mama rodila prije mene. 

ne razumijem. ne razumijem kako netko može biti toliko naivan i spušit suze i spiku, iako se već nebrojeno mnogo puta pokazalo da su suze lažne a spika isprazna. 

ne kužim kako netko može iza leđa tražiti brda i doline dva tjedna prije nego ti se mlađa seka udaje.

a najmanje kužim kako se taj netko uporno, stalno i neprestano može truditi svoju najstariju kćer poniziti, ignorirati, raditi idiota od nje, a drugo dvoje djece maziti i paziti. niti kako i zašto se taj isti netko toliko trudi baciti klipove pod noge toj svojoj najstarijoj kćeri, i svojoj mlađoj sestri, i zašto se toliko trudi posvađati svoju vlastitu obitelj, s kojom čak više i ne živi.  

ispričat ću vam jedno sve bisere koje je moja starija sestra učinila, zbog kojih se još dan danas čini da sam ja starija sestra u toj priči, i zbog kojih se ljudi povremeno čude što moja nećakinja više voli mene nego vlastitu mamu. ispričat ću vam i što to je to učinilo našoj mami, ti njeni biseri, jednog dana, ne danas, ako počnem, neću stati danima. 

ne znam, kad vam ljudi oproste tolike gluposti, zajebe i sranja, trebali biste biti ponizni, i zahvalni što se ponašaju kao da ničeg nije bilo, ne? očigledno ne. 

kad vas netko zajebe toliko puta, trebali biste naučiti, ne? očigledno ne. 

i trebali biste, kad tad, svojoj mlađoj kćeri ipak priznati da se vrlo mlada morala boriti sa stvarima s kojima se tako mlade osobe ne bi trebale boriti, i da je ipak, uz male setbackove, ispala sasvim ok, a ne se, najmanje jednom tjedno, truditi da dobije slom živaca i završi na psihijatriji, ne? očigledno ne. 

velim, ispričat ću vam jednog dana. 

ali ne danas. 

vega @ 17:19 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.